Zlajadojaja
24.01.2009., subota
Preselio...
01.08.2007., srijeda
Le tour
|
Riba mi je neki dan popljuvao Tour i bicikliste općenito. Talijani za kažu da je to kao da pucaš na crveni križ. Nije riba jedini, novine su pune članaka na frtalj stranice koji objašnjavaju problem biciklizma (omiljeni mi je jutarnji koji kaže da je većina vrhunskih biciklista bila dopingirana ili povezana s dopingom i nabroji cijelih 5 biciklista...). Ali nije mi cilj pričati protiv takvih izjava, cilj mi je pričati o drugoj strani toura. Jedan novinar koji prati tour tvrdi da je tour veća priredba od svjetskog prvenstva u nogometu. Iz stajališta hrvatskog sportskog fanatika ovo je smješno. Ali... Tour ima bolje borilište - planine, sela, more, rijeke, champs elisses (ili kak se već piše). Tour ima veće junake - poznata je priča iz doba kad biciklisti nisu smjeli dobivati vanjsku pomoć. jednom je pukla rama na pola planine. On se vratio niz brdo u selo i otišao do kovača, sam zavario ramu i završio utrku. Kad je došao na cilj, bio je diskvalificiran - sin kovača mu je puhao mjeh. Današnji junaci nisu ništa manji - penju se vrhove preko 2000 m, jure 90-100kmh po drugoj strani, jure po 60 na sat po ravnom, padaju dižu se i nastavljaju, većina nikad ni ne bude spomenuta na tv-u. E da, i pređu 2500 km u tri tjedna. Zadnja utrka koja je prekinuta zbog lošeg vremena je ovogodišnji tour de suisse. Prekinuli su etapu kad je tuča počela razbijati šajbe auti. I bilo je razgovora da li je trebalo prekinuti. Tour je uzbudljiviji za gledati - osim borbe za žutu majcu, tu su i majca najboljeg penjača, sprintera, mladog vozača, najborbenijeg, borba se vodi za etapnu pobjedu, za najbolju momčad. Često se borbe međusobno isprepliću i stvaraju se savezništva i neprijateljstva. Tour je stvarno timski sport - osim što svaki vođa momčadi mora imati dva pomagača koji će mu razbijati vjetar, mora imati jednog ili dva koji će hvatati suparnike koji hoće bježati i još jednog koji će ići po klopu i vodu do auta i vratiti se. Rekord u nošenju bočica stoji na 21. Samo dvije stanu na bicikl - ostale guraju pod majcu, u džepove i ko zna di sve ne. Prije su pomagači imali vrećice s sitnišem koje bi bacili na šank u lokalnoj birtiji. Onda bi uzeli klopu i cugu, šanker bi uzeo točan iznos iz vrećice i dodao vrećicu biciklistu. Do tada je grupa s vođama momčadi već bila u drugoj županiji. Tour ima bolju publiku - nitko ne navija protiv (dobro onaj navijač simonija na giru koji je navijao protiv Bassa se ne broji. BTW tip mu je spominjao majku a Basso ga je patosirao - drugi dan su ga izbacili s gira.) inače nema nasilja, svi navijaju za svoje. Kad vidiš tipa da se muči ko isus da se popne na brdo - nemaš srca mu se derat: pederu dabogdatipuklaguma. No way. Guranje ubrdo se dozvoljava nakon što prođu najbolji. Tour bolje tretira svoju publiku - nema ulaznica, pretresanja na ulazu niti ograda. Najbolji biciklisti svijeta ti prolaze na pola metra i uobičajno je derati im se u uho. Poljevanje vodom je opcionalno. Ispred i iza utrke prolazi karavana sponzora koji djele propagandu. Doping - slažem se da nije interesantno gledati trku u kojoj ne znaš da li je pobjednik stvarno najbolji. Ali upravo to je poanta ovog posta - tour je toliko puno više od toga tko će u najmanje vremena obići Francusku. I ja ga volim. |
27.05.2007., nedjelja
Bicilkistički problemi
|
Na stranicama Hrvatskog Biciklističkog Saveza pronašao sam raspis za festival biciklističke rekreacije u organizaciji Old Timer kluba Bicikel iz Koprivnice. Između ostalih pravila za sudionike uočio sam da je sudjelovanje zabranjeno „aktivnim i registriranim takmičarima u vožnji biciklom“. Namjena ovog pisma nije kritika organizatora. Siguran sam da su uložili puno truda u organizaciju i da su sva pravila donesena u najboljoj namjeri. Na razmišljanje su me naveli razlozi zbog kojih su organizatori postavili ovakvo pravilo. Držim da je jedini mogući razlog imidž „aktivnih i registriranih takmičara u vožnji biciklom“. Osnovna značajka tog imidža je da se sa „običan“ biciklist ne može voziti zajedno sa „takmičarima“. Vjerujem da su za ovakav stav većinom krivi sami biciklisti. Uzet ću jednostavan primjer. Kome od nas ne laska pogled u očima ljudi kad im izjavite da ste prešli 50, 100 ili koliko već kilometara u komadu. No dok si umišljamo da nam se sugovornik divi, u većini slučajeva dobiva utisak da za takav „poduhvat“ treba posebna oprema, godine treninga i prirodna nadarenost. Mislim da ovakve pubertetske zapreke u komunikaciji (što valjda ne treba čuditi, nakon duge stagnacije biciklizam i bicikl ponovo dolaze u modu pa valjda je i za očekivati ovakve bolesti) stvaraju problem. Problem da se na biciklističku zajednicu izvana (a i iznutra sudeći po gornjem primjeru), gleda kao na minornu skupinu. Moja osobna motivacija za pisanje ovog pisma je dati svoj doprinos prihvaćanju biciklista kao „main stream“ djela društva. Ukoliko postanemo „main stream“ nadam se da da ću moći i u Hrvatskoj sudjelovati u maratonima nalik na Maraton Franja u Ljubljani na koji se spremam za nekoliko tjedana. Jedini način za postizanje ovoga je popularizacija biciklističke rekreacije i sporta. Nažalost ne znam koji je najbolji put za postizanje ovog cilja. Nadam se da ćete nakon čitanja ovih par rečenica i sami razmisliti o potrebi mijenjanja imidža biciklista kako nam se ne bi događalo da nas gledaju kao čudake. A ja osobno, kad ću idući put nekome pričati o mojoj vožnji i osjetim dobro poznati pogled, pozvat ću sugovornika/cu da mi se drugi put pridruži. Tko zna možda ti se i svidi? |
19.04.2007., četvrtak
Nedeljni telegraf
Bio u Beogradu. Osim roštilja imaju i hrpu novina. Hrpa novina znači i konkurenciju. Konkurencija donosi ovo: Naravno sukob tehnologija me je fascinirao. Dakle Trifun bombaš (ne izmišljam niti pretjerujem ništa) kopa Nato bombu koja je neeksplodirana pod zemljom. Trifun je već iskopao "tri peraju od bombu" a kad vide trifketa sa krampom, susedi seru u gaće od straha. "U svoju avliju mogu da radim šta hoću" kaže deda. Naravno ovo nije sve, u velikom intervjuu sa ministrom za kapitalne investicije ovaj objašnjava kako činjenica da se kardiovaskularni centar gradi na njegovom zemljištu i da je u njegovom vlasništvu nije ništa čudno, da ima trinaestoročlanu obitelj između čega 8 intelektualaca, 5 djece i 3 unučadi, i da činjenica da centar nema kanalizaciju nego septičke jame (najmodernije u Evropi, iz Švajcarske došlo sve do zadnjeg eksera) ne predstavlja nikakav problem. Pre strašno |
14.04.2007., subota
Kak sam stariji tak više volim pese...
|
a manje ljude. Ili tako nekako ide uzrečica. Zašto sam se baš sad sjetio? Ko klinac (srednjoškolac) sam bio jako zainteresiran upoznati što više različitih ljudi. Pogotovo me je fasciniralo ako su bili stranci, ili barem živjeli van zagreba. Ma samo da su bili drukčiji. Sada mi nije baš jasno otkuda taj interes, ali imao sam takvu potrebu. Nakon nekog vremena sam shvatio da je većina ili malko pretjerivala u svojim pričama ili barem prešućivala nebitne i dosadne detalje. I tako nakon nekog vremena shvatio sam da su ljude oko mene barem poznam pa da me ne mogu muljat, ili ak me smuljaju mogu ih poslat u pizdu materinu. Prijateljski naravno. I onda sam imao potrebu da ih upoznam sa svojim hobijima i interesima. Dobro s većinom ljudi koje poznam djelim bar neke hobije pa nije tako strašno, ali čim smo izašli iz poznatog terena razgovor je postajao jednostran. I tako sad sve više šutim i samujem. Ovo zapravo objašnjava zašto su starci tolko u kurcu. Shvate da je čovjek čovjeku vuk, nađu nekog s kojim mogu živjet (da se mogu podnosit) i naprave djecu da im ne bude dosadno i onda ih dave sa svojim hobijima i svim pričama koje nitko drugi neće slušat. No super. E zlajo će jednog dana bit cool stari;) Yeah right. |